Olga Jovičić, kćerka legendarnog kompozitora Mikija Jovičića – čovjeka koji je stvorio neke od najpoznatijih pjesama narodne muzike – ispričala je svoju potresnu životnu priču, koja obuhvata i gubitke, i borbe, i godine duboke patnje nakon smrti svog oca.
Miki Jovičić ostavio je neizbrisiv trag sarađujući sa najvećim zvijezdama poput Miroslava Ilića, Zorice Brunclik, Ane Bekute, Marinka Rokvića, Vesne Zmijanac, Jašara Ahmedovskog, Ljube Aličića, Lepe Lukić i mnogih drugih. Među bezvremenskim pjesmama koje je stvorio su “Sneg je opet, Snežana”, “Ti si lek za moju dušu”, “Dođi da mi ruke greješ”, “Malo po malo”, “Kraj boema” i mnoge druge. Najveći broj hitova napisao je za Šabana Šaulića, zbog čega je u muzičkom svijetu važio za pravog umjetnika i vizionara.
NAJČITANIJE VIJESTI
Novi detalji tragedije kod Kladnja: Nezvanično se spominju problemi u emotivnoj vezi
NOVINAR DOMAGOJ MARGETIĆ OBJAVIO UZNEMIRUJUĆU SNIMKU: “U vrijeme kad je na snajperskim položajima iznad Sarajeva bio Aleksandar Vučić…”
Miki je imao troje djece: sina Zorana i kćerku Olgu iz braka s pjevačicom Zoricom, te najmlađeg sina Stefana iz veze s pjevačicom Vanjom, kojeg, nažalost, nikada nije upoznao. Stefan je rođen mjesec dana nakon Mikijeve smrti, 15. januara 1996. godine. O životu prije i poslije gubitka roditelja, kao i o teškim godinama koje su uslijedile, Olga je iskreno progovorila u jednoj emisiji.
“Dok su mi roditelji bili živi, imala sam divno djetinjstvo. Imala sam ljubav, toplinu, osjećaj sigurnosti, uprkos tome što njihov brak nije bio savršen. Ali onda sam, 1993. godine, izgubila majku u saobraćajnoj nesreći. Imala sam samo devet godina. Najteže mi je pao sam prizor sudara – taj auto priljepljen za kamion. Danas još uvijek imam posljedice; imala sam težak potres mozga, bila sam izudarana, otac je slomio rebra, srce mu je bilo prignječeno, a majka je nakon 11 dana u komi preminula.”
“Tata se razbolio od tuge. Ali mi je te posljednje godine pružio najljepše trenutke u životu, kao da je znao da će uskoro otići. Za mene je tata uvijek bio heroj. Znam da su ljudi pričali razne stvari o njihovom braku, ko je bio kriv za svađe, ali to nije moje da sudim. Moje je da njih dvoje žive kroz mene.”
NAJČITANIJE VIJESTI
ISPLIVAO NOVI SEVERININ KUĆNI SNIMAK SIGURNO JOJ NEĆE BITI DOBRO! (VIDEO)
Tragedija kod Kladnja: Preminuo mladić – imao samo 22 godine
Olga je otkrila da je njen otac, dok su se roditelji razvodili, imao trenutke u kojima se nije znao nositi sa bolom. “Pokušao je sebi naštetiti, vjerovatno u očaju, želeći zadržati mamu, privući pažnju. Ja to nisam vidjela, vidio je moj stariji brat.”
Fatalna ljubav između Mikija i njegove supruge odvela je kompozitora u dubok emocionalni ponor. Nije mogao da se pomiri s tim što ju je izgubio, i Olga danas vjeruje da ga je upravo velika ljubav odvela u preranu smrt.
“Razveli su se, pa opet pomirili, pa čak i vjenčali u crkvi. Ali ta veza nije izdržala. Mama se vratila jer je gubila mene – počela sam bježati od nje i ići tati. Socijalno je tada odlučilo da ja mogu birati gdje ću, a ja sam bila privrženija tati. Na maminoj sahrani nisam ni shvatala u potpunosti šta se dešava; vrištala sam dok su je spuštali, ali nisam padala u duboke tuge jer sam imala tatu, a on mi je davao slobodu, ljubav, punili smo kuću životinjama da mi skrene misli. Ipak, tata je tiho, u sebi, strašno patio.”
Zdravstveno je sve slabio, a nije želio da se liječi. “Imao je drugi infarkt, jedva ga je osjetio. Noćima se budio i govorio da je vidio moju majku, da mu je dolazila u snove. Pušio je mnogo, pisao noću, bio je umjetnička duša koja je gorjela iznutra.”
Brat je teže podnio majčinu smrt, dok je Olgi tata bio sve. “On je noću odlazio na njen grob kada bih ja zaspala. I ja sam znala da se bliži kraj – nizao je dijagnozu za dijagnozom, izgledao je mnogo starije nego što je bio. Moj tata je umro zbog ljubavi.”
Posljednje trenutke s ocem Olga pamti zauvijek.
“Tih dana spavao je kod mene da ne bi slučajno povrijedio Vanju koja je bila u visokoj trudnoći. Vodili smo duboke razgovore. Govorio mi je: ‘Možda ćeš rasti kao orhideja u zapuštenom vrtu, ali si orhideja.’ Jednog jutra nisam čula njegovo uobičajeno hrkanje, samo teško disanje. Ustale smo, maćeha i ja. Pogledao me je svojim zelenim očima i nasmijao se – to je bio najljepši osmijeh na svijetu. Tada sam osjetila da gubim tlo pod nogama.”
Kada je Hitna pomoć stigla, bilo je kasno.
“To je bio njegov treći infarkt. Sjela sam na stepenice i imala osjećaj da je u meni sve potonulo. Mislila sam da neću moći dalje.”
U samo nekoliko godina djevojčica je ostala bez oba roditelja, a nadala se da će joj stariji brat biti oslonac. Međutim, zbog teških okolnosti i pritisaka okoline, njihov odnos je krenuo nizbrdo. U kuću je ušla žena znatno starija od brata, bivša kućna prijateljica porodice. Olga ju je u početku doživljavala kao majčinsku figuru, ali odnos je postao nestabilan i pun sukoba.
“Popustila sam u školi, bila sam emotivno ranjiva, a dobijala sam i fizičke kazne. Jednom mi je čovjek, prijatelj te žene, rekao da treba da budem zahvalna što me čuvaju. Bila sam dijete puno rana i trauma.”
Jedne večeri, nakon niza optužbi, doživjela je ozbiljan napad od strane te žene, a brat, zbunjen i izgubljen, nije znao kako da reaguje. Olga je kasnije morala pred školom i socijalnim radnicima da skriva šta se dogodilo, bojeći se da će završiti u domu i da će izgubiti brata.
“Brat danas kaže da se mnogih stvari ne sjeća. Nisam ljuta na njega; i on je bio dijete koje je nosilo previše tereta.”
Kako su godine prolazile, Olga je već kao tinejdžerka prolazila kroz ozbiljne emocionalne i životne krize. Borila se s nesigurnošću, prijetnjama, nasiljem od strane vršnjaka, te na kraju napušta brata i odlazi u Makedoniju, nadajući se miru. Ali mir nije došao.
U Crnoj Gori je našla privremeni posao, gdje ju je sudbina spojila sa starijim čovjekom koji je volio pjesme njenog oca. On je bio prvi koji joj je zaista pomogao – dao joj je novac da plati stan unaprijed i da se pregleda, jer joj je zdravlje već bilo narušeno od stresa i trauma.
Sa tim novcem odlazi u Skoplje, odlučna da počne novi život. Ipak, jedan pogrešan kontakt i povjerenje poklonjeno pogrešnoj osobi doveli su je do novih teških iskustava. Učestale manipulacije, laži i opasne situacije ostavile su duboke rane na njenoj psihi. Najteži događaji iz tog perioda ostavili su posljedice koje je godinama kasnije liječila.
“Nakon svega toga, dvije godine sam spavala ispod kreveta. Bojala sam se ljudi. Tada sam shvatila koliko sam zapravo bila mala, nezaštićena, sama.”
U kasnijim godinama, Olga je počela graditi svoj život iz temelja. Borila se s anksioznošću, panikama, vrtoglavicama i zdravstvenim problemima. Ljekari su joj govorili da možda neće moći imati djecu, što ju je duboko pogađalo.
I onda, baš kada je planirala otići u Indiju i posvetiti se brizi za napuštenu djecu, upoznala je čovjeka koji će postati njen suprug. Ljubav koju dugo nije vjerovala da zaslužuje došla je tiho, ali snažno.
Ostala je trudna, prvi put u životu, iako je medicina bila skeptična. Nakon komplikacija i strahova, ponovo je ostala trudna – i rodila sina Mihaila, svoje čudo.
Danas Olga živi miran porodični život. Na svom putu prošla je kroz mnogo bola, ali i kroz nevjerovatnu snagu.
Njen cilj sada je da svoj životni put, pun rana, ali i pobjeda, pretvori u misiju – da pomaže djeci bez roditelja, djeci poput nje nekada, koja samo žele da ih neko vidi, čuje i zaštiti.