Skip to content
Home » Ubistvo dječaka ponovo otvorilo teško pitanje: Treba li spuštati granicu krivične odgovornosti djece?

Ubistvo dječaka ponovo otvorilo teško pitanje: Treba li spuštati granicu krivične odgovornosti djece?

Tragična smrt četrnaestogodišnjeg Yosefa potresla je javnost i ponovo pokrenula raspravu o tome da li bi djeca trebala krivično odgovarati u ranijoj dobi. U ovom slučaju, za ubistvo se sumnjiči dvanaestogodišnji dječak, koji prema važećem zakonu ne može biti krivično gonjen jer još nije navršio dob krivične odgovornosti.

Nakon što je Yosefovo tijelo pronađeno s brojnim ubodnim i reznim ranama u blizini jezera, policija je saopćila da je identificiran osumnjičeni, dijete mlađe od 14 godina. Sumnjičeni je smješten pod nadzor službi za brigu o mladima, što je standardna procedura u ovakvim slučajevima. Ova vijest izazvala je snažne emotivne reakcije, kako među građanima, tako i među političarima.

Ministar unutrašnjih poslova savezne pokrajine Sjeverna Rajna-Vestfalija, Herbert Reul, izjavio je da ovakvi slučajevi „ledu krv u žilama“ i da zahtijevaju ozbiljno preispitivanje postojećeg sistema. On je još ranije predložio da se, barem na nivou rasprave, razmotri spuštanje granice krivične odgovornosti s 14 na 12 godina, naglašavajući da današnja djeca sazrijevaju brže nego ranije generacije.

Slične tragedije već su ranije potresle Njemačku. Javnost se i dalje sjeća slučaja dvanaestogodišnje Luise, koja je 2023. godine ubijena nožem, a za zločin su priznale dvije djevojčice mlađe od 14 godina. I tada nije bilo krivičnog postupka, već su osumnjičene smještene u sistem socijalne zaštite i psihološke podrške.

Statistički podaci dodatno pojačavaju zabrinutost. Prema podacima Savezne kriminalističke policije, broj djece osumnjičene za nasilna krivična djela u porastu je posljednjih godina. Samo u jednoj godini zabilježen je dvocifreni rast broja maloljetnih osumnjičenih, uključujući i najteža krivična djela poput ubistava i pokušaja ubistava.

Ipak, Reul naglašava da cilj nije slanje djece u zatvore, već pronalazak adekvatnog sistema sankcija i nadzora. Kao moguće rješenje spominju se posebni centri u kojima bi zajedno djelovali socijalne službe, policija i sudovi, s fokusom na odgovornost, ali i rehabilitaciju.

U Evropi ne postoji jedinstven model. Dok većina zemalja ima granicu krivične odgovornosti postavljenu između 14 i 15 godina, pojedine države dopuštaju krivično gonjenje i znatno mlađe djece u teškim slučajevima. S druge strane, postoje i zemlje u kojima je prag viši, uz naglasak na socijalnu i psihološku brigu.

Unutar političkih krugova mišljenja su podijeljena. Dok jedni smatraju da sistem mora pratiti promjene u društvu i ponašanju mladih, drugi upozoravaju da djecu ne treba tretirati kao odrasle te da naučna istraživanja jasno pokazuju da emocionalna i moralna zrelost u tom uzrastu još nije razvijena.

Slučaj Yosefa tako nije samo još jedna tragična vijest, već i povod za širu društvenu debatu o granicama odgovornosti, ulozi porodice, škole i institucija, te o tome kako spriječiti da se slične tragedije ponove.